Meni
Iverpan i ljudi / Iza kulisa

Ena Đurasek – Dama i osam mušketira

– Stereotip nas uči da žene ne rade u proizvodnji unutar drvne industrije. – Ja volim razbijati stereotipe – kaže Silvija Drvarek, voditeljica Iverpanova centra u Varaždinu objašnjavajući kako se uopće dogodilo da je prije godinu i pol zaposlila ženu na fizički zahtjevnom poslu.

– Jako je teško dobiti gotovu osobu pri zapošljavanju i zato je ključno pronaći odgovornu osobu koja je motivirana i koja ima volju učiti. To je dobar početak – objašnjava Drvarek, ekonomistica koja Iverpanov centar u Varaždinu vodi posljednjih šest godina, njegujući međusobni odnos povjerenja i poštovanja među djelatnicima. Odgovornost je visoko na ljestvici vrijednosti.

Drvo je izvor za sve što ti padne na pamet. Postoji li nešto što ne možeš napraviti od drveta? – upita Ena Đurasek uz veliki znatiželjni pogled. Ena je inženjerka logistike, voditeljica EU projekata i menadžerica prodaje. Ena je kanterica, prva žena zaposlena u proizvodnji Iverpana.

– Zašto ne bih bila u drvnoj industriji, baš u proizvodnji – razoruža Ena naivno pitanje kako se odlučila za Iverpan. Da, na trenutak djeluje neočekivano vidjeti tridesetjednogodišnju mladu ženu kako namješta veliku ploču od medijapana ili iverice u stroj, pažljivo provjerava je li ostala kakva nečistoća, nesavršenost nakon kantiranja. Kantiranje je postavljanje rubova na ploče prije isporuke kupcima koji ih potom ugrađuju u namještaj u svojim domovima ili poslovnim prostorima. – Samo kantiranje je  najjednostavniji dio posla – kaže životno Ena i opisuje kako je svaki nalog priča za sebe kojoj se treba ozbiljno posvetiti jer ne postoje dva ista naloga. Bude nevjerojatno s kojom lakoćom podigne ploče, to iziskuje snagu koju ona naizgled nema.

– Da, zahtjevno je, ali ako ne nađeš način kako nešto raditi, onda to nemoj raditi – ispali mudro. U proizvodnji i skladištu ih je devetoro. – Jedna dama i osam mušketira – kaže Ena sa simpatijom o svojim kolegama, ističući kako su svi dobra ekipa, slažu se i baš su joj uvijek spremni pomoći u svemu. Često zabavlja misli razmišljajući o ljudima koji su naručili određene ploče, zamišlja da li će iz njih nastati plohe na kojima će se posluživati kokteli ili ih je izabrala osoba koja će se posvetiti pripremanju maštovitih jela. Ona sama voli kuhati, sviđa joj se ta igra hranom, s veseljem se prihvati kolača.

Kada govori o hrani, ustvari je crta riječima. I onda, glumeći nesretnu sudbinu, slegne ramenima i kao za sebe objasni da u toj ulozi nije toliko često koliko bi htjela biti jer je četvrta žena u kući, a prednost drži baka. Sluša metal, različite vrste. Apocalyptica joj je primjerice, jedan od dražih bendova još od tinejdžerskih dana. Riječ je o finskom simfonijskom heavy metal bendu čija glazba spada u cello metal. Ena ih je čekala 16 godina da joj se približe i kada su došli dovoljno blizu, bila je na koncertu. – Pa, da! Dugo je trajalo to čekanje! – govori smijući se. Koliko voli metal koncerte govori i činjenica da se sprema na Wacken Open Air, ako, naravno, korona ne poremeti i taj plan.

Naravno, Ena je izvan bilo kojeg stereotipa. Nema digitalnu sebe, jedva da postoji na društvenim mrežama. Piše, čita norveške krimiće i putopise, ima dva psa, mješanku Lu i Vucu, isto mješanca. Sasvim drugačijeg. Cijeli život je sa životinjama. – Sretna sam ovdje – kaže Ena – i za pet godina me treba očekivati u drvnoj industriji – dodaje, gotovo kao obećanje. Možda to bude negdje na području dizajna, u nabavi ili nečem trećem. Za nju ionako ne postoje granice ni prepreke, nju vodi izazov i srce.