„Pitaj, pitaj, pitaj!“ jedini je savjet koji Ivica Tomić, prodavač na odjelu iverala, daje novim kolegama. Kao i sve odgovore na njihova pitanja
Najvažnije je uspostaviti kontakt s kupcem, pokazati mu da si ga primijetio i pustiti ga da sam istražuje. A opet, biti uz njega i pomoći mu pri izboru – kaže Ivica Tomić, prodavač na odjelu iverala u Iverpanu. Brz, okretan, neposredan, ponaša se kao da su kupci gosti u njegovu domu pa im posvećuje potrebnu pažnju kako bi im pokazao da nisu sami, a opet, drži se na distanci da ne bi bio nametljiv.
Što je to iverica? Što su iverali? – pitao se kada je počeo raditi u Iverpanu. Ivica Tomić je mislio da će ga, kao strojara uputiti na odjel okova, ali u Iverpanu su imali drugačiji plan za njega. Zaposlio se gotovo slučajno. Njegov je rođak nešto naručivao i usputno pitao trebaju li djelatnike, misleći na Ivicu koji je dotad radio deset godina u prodaji, ali je bio u fazi promjene posla. Nakon nekoliko dana je obavio prijemni razgovor. I ostao, prošlo je više od 15 godina.
Moraš imati odgovor na sve, pokazati da su kupci na pravom mjestu. Kupcima je važna kvaliteta. Kada dođu u Iverpan, žele najbolje za sebe. Uspoređuju i kuhinje, saznaju kako su njihovi prijatelji riješili neke stvari i onda to žele i za sebe. I bolje – govori o današnjim interesima kupaca. Kaže da se puno toga promijenilo u posljednjih petnaest godina, materijali su danas drugačiji, boje su raznovrsnije, artikli su složeniji, a kupci žele vrhunske proizvode.
Dečki su bili fakat dobri kada sam došao, pomagali su mi u svemu. Morali su, a i danas svi pomažemo novim djelatnicima – kaže o odnosu s kolegama. Ima samo jedan savjet za svakoga tko dođe: „Pitaj, pitaj i pitaj!“
Pomoći drugima znači pomoći sebi. Ako naučiš kolegu koji se još ne snalazi, time sebi olakšavaš posao jer kada netko nov svlada to što ne zna, više neće pitati – opisuje kako se dočekuju novi djelatnici dodajući da je to jedini ispravni način jer je „bolje pitati nego pogriješiti“.
O kupcima ne donosi generalne zaključke. – Nikad ne znaš. Pojavi se netko tko potroši sitan novac i ne djeluje kao netko tko će puno kupovati, ali taj isti može se pojaviti za tri tjedna i kupiti sve za opremanje kuhinje – kaže Tomić o kupcima. Govori kako se zadovoljni kupci vole pohvaliti, ispričati svojim prijateljima i rođacima kako su dobro opremili svoje kuhinje. To donosi nove kupce.
Ljudi se vole pohvaliti kada dođu do nečeg lijepog – opisuje ih. Najbolja mu je nagrada kada kupci pokažu zadovoljstvo, nerijetko kažu da im je pomoć u odabiru i kupnji bila ključna i odlaze zadovoljni. – A to znači da će se i vratiti – govori Tomić o svojim iskustvima.
Prije nekoliko godina bio je jedan u grupi djelatnika koji su išli u Salzburg, u tvornicu Kaindl gdje se izrađuje materijal. – To nam je glavni dobavljač, išli smo vidjeti njegove proizvodne pogone, upoznati se s novitetima, a to je važno kako bismo mogli naš materijal adekvatno prezentirati kupcima – kaže Tomić dodajući da kupci vole kada im trgovci opisuju tvornice u kojima se izrađuje ono što kupuju.
I to je jedan od oblika učenja. – Onaj tko ne uči, stoji na mjestu. Zato je važno stalno učiti i usavršavati se, čak i kada su u pitanju stvari u kojima se naizgled nema što novo naučiti. Uvijek ima, uvijek postoji nešto što vrijedi naučiti – govori Tomić.
Njegovo drugo lice je ono čovjeka koji je zaljubljen u svoj vrt, zemljište koje je kupio za zabavu i razbibrigu, a na kojem uzgaja gotovo sve što drugi kupuju na tržnicama i u dućanima. I stvarno to radi, zasadi cherry rajčice i drugo povrće, maline, ali – i mali vinograd. Jako mu je drag, vidi se po osmijehu dok priča o njemu. To sa zemljom je odraz prirodne znatiželje, zato se često zalijepi za znanstvene dokumentarce. Kaže da je svatko stvoren za nešto.– Ja sam za ovo, za ovaj posao – izgovori i zbriše za pult, dočekati kupca s osmijehom.
