Bojan Šustar, voditelj riječkog centra voli dva pogleda: na netaknuti snijeg na glečeru i zadovoljne izraze kupaca
“Ovaj stroj je najbolji, nitko ne može napraviti tako fin i precizan spoj kao što ga mi možemo napraviti”, s ponosom kaže Bojan Šustar, voditelj riječkog centra na Kukuljanovu, prolazeći kroz halu u kojoj se pile i obrađuju pločasti materijali, pokazujući pritom suvremeni stroj za kantiranje, izradu rubnih traka na pločastom materijalu od kojih se sastavlja namještaj.
Najbolje je što je svaki kupac znao za Iverpan, svi su htjeli ono što im nudimo
Bojan nije stolar i ne radi na stroju za kantiranje, ali zna što je važno kupcima, sam je gradio mrežu klijenata, obilazio ih i slušao njihove zahtjeve i želje. On je i taj koji je vodio uspostavu i opremanje centra. To znači da je bio na svim šalterima i u svim uredima u kojima se dobivaju dozvole, odobrenja i potrebni pečati za priključke struje, vode i ostalog, bio je na svim tehničkim pregledima i pratio rad tvrtki koje su gradile zgradu u kojoj se nalazi centar.
Sve do one faze u kojoj se pojavila zgrada. Ali, bila je prazna. Tu je i odgovor na pitanje bi li sam znao sastaviti neki komad namještaja. “Mi smo sve sami sastavili”, veli kroz smijeh. Ispriča kako su šleperima dolazili materijali, a onda je ekipa Iverpana koja se tek zaposlila u centru – sastavljala centar. “Trebalo je sve opremiti, postaviti podove, sastaviti svaki pult, policu, postaviti strojeve u proizvodni dio, kreirati skladište, apsolutno sve”, govori s osmijehom.
Na početku su, od potrebnog alata, imali samo jednu bušilicu i čekić. “Da, to je značilo i otići u neki građevni centar i kupiti odvijač, kliješta, potreban alat kako bi se sve montiralo, ali uspjeli smo“, kaže zadovoljno, dodatno i zbog malobrojne ekipe s kojom je sve radio. A, počeo je sam, prije četiri godine kada se javio na oglas za Iverpanovog komercijalistu, kako bi sudjelovao u pokrivanju područja za koje je postojao potencijal, ali je mnogim kupcima bilo suviše komplicirano odlaziti u Zagreb po potreban materijal.
Tad je, zbog Iverpana, dijelom promijenio i privatan život. Do posla u Iverpanu nije ljeti odlazio na godišnji nego bi pričekao posezonu za neko putovanje. Ali, zima je njegov ambijent, skija od djetinjstva i čak je u nekom trenutku razmišljao profesionalnije se posvetiti skijanju. Da, dok većina dečki zgrabi nogometnu loptu, on je uhvatio i tenis lopticu, ozbiljno je trenirao i natjecao se. “Dva puta dnevno sam znao biti na terenu, to je super osjećaj”, govori i kroz osmijeh kaže da je odustao od tenisa kad su djevojke postale zanimljive.
Iverpanov asortiman proizvoda je postao dostupan, pokriva sve od Istre, riječko i primorsko područje i Gorski kotar
I onda, nešto kasnije, došao je Iverpan. “Završila je obuka u Zagrebu, u glavi je bio kupus od svih podataka, a onda je iz kompjutora izašao cijeli popis adresa kupaca. I rečenica: “Kupcima s riječkog područja i Istre smo daleki i ne znaju mogu li računati na nas. Oni nas trebaju i važni su nam”. Obilazio je jednog po jednog kupca po cijeloj Primorsko-goranskoj županiji i nabavljao im materijal.
“Najbolje je što je svaki kupac znao za Iverpan, svi su htjeli ono što im nudimo”, govori Bojan o prijemu na tržištu. Plan je bio povećati prodaju i dostavljati tjedno po jedan kombi s materijalom za novo tržište. Zahvaljujući Bojanovom angažmanu vrlo brzo su dolazila dva, pa čak i tri kamiona tjedno, što je potvrdilo ideju i plan da se krene s otvaranjem centra. Bojanovo iskustvo i poznavanje situacije na riječkom području vrlo brzo je osiguralo i odgovarajuće skladište i tako je krenulo: Iverpanov asortiman proizvoda je postao dostupan, pokrivao je sve od Istre, riječko i primorsko područje i Gorski kotar.
Naravno da je sljedeći korak bio uspostava centra, ali je i za to trebalo naći prostor, osigurati svu potrebnu infrastrukturu i osposobiti ga za rad. Nerijetko je, da bi se to izvelo, bio u 8 sati ujutro pred vratima neke službe i tražio da se osiguraju svi priključci. Četiri mjeseca su Bojan, nekolicina kolega iz Zagreba i prvi zaposlenici iz Rijeke sami sastavljali centar, dočekivali šlepere s robom i onda sve montirali da bi napravili prostor koji izgleda kao butik, ekskluzivan dućan u kojem će kupci pronaći sve što im treba. To znači i imati posebne stalke na kojima mogu uspoređivati uzorke raznih boja i unaprijed znati kako će im namještaj izgledati u stanovima i kućama, poslovnim prostorima. “Kupcima je potpuno drugačije gledaju li uzorke na nekoj sitnoj karti ili dolaze u salon gdje mogu sve usporediti”, govori Bojan.
“Najvažnije je pronaći osobu koja želi učiti i koja ima volju raditi”, govori Bojan o ljudima koje je okupio – 16 djelatnika, a većini je ovo prvi susret s drvnom industrijom. “Sustav edukacije i kultura suradnje koja postoji u Iverpanu je ono što dodatno privuče ljude, lako se uklapaju u sredinu koja ima razumijevanje za svako pitanje, u kojoj se svima pomaže”, govori Bojan i spomene kako su mnogi promijenili profesiju i učili posao od početka. Neki su bili na benzinskoj, u dućanima raznih profila, ali su vrlo brzo pohvatali sve konce.
“Dio prostora smo uredili kao show room, po ugledu na Izlog ideja, gdje dolaze dizajneri i arhitekti. Znamo da je to novost na ovom području”, govori zadovoljno i dodaje kako je, na primjer, područje Istre vrlo specifično u odnosu na cijelu Hrvatsku. “U Istri se sve radi s arhitektima, oni moraju biti uključeni u postupak kreiranja. Dodatno, imamo jako puno materijala koje nema nitko, a pritom nema ni nešto slično. Jednostavno, dio našeg asortimana je stvarno ispred vremena i arhitekti i dizajneri se žele upoznati s novim materijalima. Tu će upoznavati pluto, organoid, zintru, ‘zelene zidove’, tzv. green mood i druge”, kaže Šustar zadovoljan što može izazvati i zahtjevne prohtjeve kupaca.
Bojan je ambiciozan, ne odustaje od planova iako je i skroman. Napredovao je, profesionalno se razvijao na poslu i spreman je sve učiti. “Kad je došao prvi šleper robe s okovima, tri sam dana dolazio u pet u jutro i odlazio navečer da bih se upoznao sa svim sadržajima. Ako se pojavi problem, ja ću ga riješiti, do tada radim i učim”, govori ovaj skijaš koji je obišao gotovo sve glečere po Europi. Veli da je nezaboravan osjećaj čuti zvuk skija kako se probijaju kroz netaknuti snijeg. Činjenica da živi u Rijeci, odnosno, blizina venecijanskog aerodroma omogućila mu je da i se pojavi na najrazličitijim odredištima kao turist, što uspješno nadoknađuje klasičnu predodžbu o ljetnim godišnjim odmorima jer se do ljetnog ugođaja lako stiže s nekoliko sati leta.
