Kao mala, Janja je ljeta provodila na Zvončacu, jednoj od splitskih plaža. Iako već dugo živi u Zagrebu, ovdje ima obitelj i prijatelje, nije napustila Split u kojem je rođena i more u kojem je odrastala. U mobitelu nosi gomile fotografija mora.
– More daje neku svoju toplinu u bilo koje doba godine. Sunce je tamo posebno lijepo – reći će.
– More je mir, tišina. Ono me smiruje i nadahnjuje – kaže o onome bez čega ne može u životu. Kada se tijekom godišnjeg odmora uputi u Nerežišće na Braču, sam pogled na valove ispuni je osjećajem da je došla tamo gdje je uvijek sve u redu. – Moja se djeca danas kupaju na mjestima na kojima sam se ja kupala kad sam bila dijete – govori o svoje dvoje tinejdžera s onim posebnim osmijehom majke.
Vjeruje da dobro igra picigin, iako to može značiti i da samo skače za loptom i bacaka se u more. Za picigin, igru kojoj je cilj lopticu što dulje dodavanjem zadržati u zraku, već je i to dovoljno. Zato u piciginu nema bodova, nema ekipa i nema poraženih. Svi igraju za sebe i svi pobjeđuju, svi su za onoga tko će udariti lopticu, dobaciti je drugome. A možda i jest dobra u piciginu, ako je to baš važno. Pripadati moru za Janju znači i voljeti Zagreb, zato je u njemu i stvorila svoju obitelj, ali na moru sve sjeda na svoje mjesto.
Uživajte, ovo je poseban trenutak! – rečenica je koju Janja Petan, prodajna savjetnica u Iverpanovu centru u Stenjevcu, zna reći kupcima. Time razbije sve njihove strahove i nedoumice zbog odluke koju moraju donijeti, izabrati materijal za prostor u svome stanu, a ne znaju kako će to izgledati. Janja im pritom pomaže, savjetom i empatičnošću. Osvoji ih osmijehom i učini da sve bude lako.
– Žene rasturaju! – oduševi se pričajući kako je, kada je prije šest godina došla u Iverpan, bila jedina trgovkinja na odjelu iverala, a sada ih je tamo puno. – Maherice smo! – doda navijački. – Timski rad je ovdje jako važan. Svi si pomažemo i nadopunjujemo se, povezani smo, stalno je neka akcija – opisuje atmosferu u kojoj radi.
Dok govori, stalno je prekidaju kupci, razni majstori koji u Iverpanu nabavljaju materijal ili pak obični ljudi koji dolaze u salon. Prekidaju je i kolegice i kolege s posla, svi je pozdravljaju, razmijene koju riječ znajući da će zauzvrat sigurno dobiti i osmijeh. Omiljena je. Možda i zato što će se potruditi i kupcima pribaviti određeni, njima zanimljiv uzorak koji će ih čekati kada se sljedeći put pojave u salonu.
– Volim ovaj posao. A i ja sam kupac u drugim dućanima. I ja želim biti dočekana s osmijehom i pažnjom, i ja želim da se netko brine o mojim željama i da mi pomogne – govori o drugima, a ustvari opisuje sebe i svoj pristup kupcima.
– Važno je biti empatičan. Ljudi dođu u raznim raspoloženjima, dođu nervozni, umorni, nabiju si nepotreban pritisak, budu iz raznih razloga loše volje. Tada im treba topla riječ, neka podrška. Zašto im to ne bih pružila – kaže. Istakne pritom kako je dobra energija važna u trenucima kada biraju materijal koji namjeravaju godinama gledati u vlastitom stanu.
– Treba uživati u kupnji jer to će biti nečija soba, nečiji ormar – govori. Njezino je da zna sve o materijalima kako bi uistinu mogla biti dobar savjetnik, netko tko će znati što ponuditi i procijeniti po što su kupci došli kada biraju materijale za namještaj. – Sastaviti nalog za pojedinog kupca dugotrajan je posao koji zahtijeva preciznost, ali kada na kraju vidite okrugli stol, možete ga i zamisliti kako će izgledati na nekoj terasi. A to je odličan osjećaj – reći će o tome kako i ona nalazi djelić za sebe kada kupci odlaze zadovoljni.
