Aleksandra Bedenik, v.d. voditeljice centra i voditeljice skladišta i proizvodnje u Varaždinu je na ispit za vozačicu viljuškara donijela kremšnite za kolege. Bio joj je rođendan.
Od dana kad je pomislila da to ne može, do onoga kada je jurila viličarom po skladištu, prošle su dvije godine, a Aleksandra Bedenik je od prodajne savjetnice došla do v.d voditeljice centra, položaja koji sada dijeli s kolegicom Barbarom Lukman.
“Prvi dan mi je glava bila puna svega, a treći dan sam mislila da ja to ne mogu. Ne znaš što je iverica, mediapan, a što je ABS traka. No, zahvaljujući dobrom mentoru, sve svladaš. Saznaš da je ABS traka, npr, namijenjena kantiranju”, govori Aleksandra vedro. Hvali se da je kolega Matija Blaž bio odličan mentor.
Nakon mjesec i pol dana se odvažila sama raditi, da bi pola godine nakon dolaska u Iverpan u Varaždinu već dovoljno poznavala asortiman da bi mogla samostalno preuzeti kupce. Iako, nema vremena da bi se u miru učilo nekoliko mjeseci.
Dobri odnosi čine radni život boljim i što je više suradnje i timskog rada, međusobnog uvažavanja, onda je i atmosfera pozitivnija, a to nam je put prema uspjehu i osobnom zadovoljstvu
“Ovdje nema osobe koja ti neće pomoći i pokazati sve što ti je nepoznato i što moraš znati”, kaže Bedenik. “No, kada kreneš, kad naučiš, upoznaš kupce, onda se i pronađeš u ovom poslu”, govori o tome kako je taj proces išao kod nje.
“Kupci često donesu čokoladu i slične stvari, ovdje se osjećaju ugodno, kažu nam da je ovdje gotovo obiteljska atmosfera. Trudimo se držati odnose na visokoj razini i oni to prepoznaju”, govori. Razgovor prekida kako bi pozdravila i uputila u prodajni prostor svakog posjetitelja. Često parove koji dolaze izabrati materijale od kojih će biti napravljen namještaj u njihovom domu.
“Trudimo se maksimalno poštovati njihove želje. Kupci žele da se njihovi nalozi, narudžbe naprave u što kraćem roku, a vole pozitivnu ‘vibru’, biti u ugodnom odnosu u dućanu. Prepoznaju kada im to pružimo, rado se vraćaju. To nam sami kažu”.
Dvije godine nakon što je došla u Iverpan, Aleksandra je postala voditeljica skladišta i proizvodnje. Prije no što je došla u Iverpan, radila je administrativni posao i ne razmišljajući o tome da radi karijeru u drvnoj industriji. No, ispada da se jako dobro snalazi.
“Autoritet se gradi dobrim odnosima, onda ti ljudi vjeruju, steknu povjerenje i radite zajednički, na istim ciljevima”, kaže.
Voditi skladište i proizvodnju je puno drugačiji posao. Aleksandra je preuzela sustav naručivanja, planiranja resursa u proizvodnji, naučila sve o strojevima koji se koriste.
Kada kupci dođu, sve mora biti spremno, spakirano za isporuku kako bi ih samo prenijeli u svoje vozilo
“Uz to, izuzetno je bitno održavati kvalitetne međuljudske odnose otvorenom komunikacijom sa zaposlenicima, bez obzira na poziciju i funkciju. Bitno je imati korektan i profesionalan odnos s kolegama. Mi smo svi ovdje toliko povezani da smo kao obitelj, dijelimo poslovne i privatne situacije”, govori kroz smijeh dodajući: “Dobri odnosi čine radni život boljim. Što je više suradnje i timskog rada, međusobnog uvažavanja, onda je i atmosfera pozitivnija. T nam je put prema uspjehu i osobnom zadovoljstvu”, govori.
S obzirom na geografsko područje koje pokriva varaždinski centar, a to je cijela sjeverozapadna Hrvatska, imaju puno posla. Da bi sve narudžbe uspjeli realizirati, bitna je i dobra organizacija posla, ali i odnosi među djelatnicima. Važno je precizno isplanirati robu, no i znati i gdje i kako je skladištiti, pripremiti. Ispadne da je bitno planirati i na koji način će se piliti ploče, kako će se okrenuti, hoće li se piliti prema godu ili od njega, znati kako se pile ploče da ne bude previše ostataka, kantirati stranice, složiti ih na palete za kupce.
“Kada kupci dođu, sve mora biti spremno, spakirano za isporuku kako bi ih samo prenijeli u svoje vozilo”, govori o poslovima koji se rade prije nego se roba predaje kupcima.
Aleksandra je napredovala zahvaljujući poslovnoj kulturi unutar Iverpana. Javila se na interni natječaj i prošla, kao i mnogi prije nje. Vedra je osoba, pa voli da je takva atmosfera u Iverpanu. Čak je, kada je polagala važan ispit – vožnju viličarem – htjela da to bude u što opuštenijoj atmosferi. Ispit joj je bio na rođendan pa je donijela hrpu kremšnita za sve.
“Sve sam napravila. Posložila sam paletu kako je bilo traženo, preselila sam ploče na drugu i potom sve vratila. Znala sam sve što je potrebno da bih položila taj ispit”, govori zadovoljno.
Viljuškar nije jedino vozilo za kojim ju se može zateći. Tu je i motor, ali na njega se penje samo kao suputnica suprugu kada odlaze na kraća putovanja. Voli putovati. Prošli su gotovo cijelu obalu, ali se nerijetko upute i na dalje destinacije kao što je Crveno more u Egiptu.
“Bilo koja destinacija”, reći će kao odgovor gdje voli putovati. Motor joj nije idealan izbor, ali “to je kompromis”, tumači. I onda doda, uz osmijeh: “S motorom možeš doći tik do plaže.”
