Danju vozi viljuškar, nositelj je kvalitete, posebnog statusa u Iverpanu ali vikendom navečer Ante Plavčić je u svjetlu reflektora, za bubnjevima na sceni
Petkom poslije posla, nakon što se navozio na viljuškaru u Iverpanovom skladištu u Zadru, Ante uskoči u kombi da bi s bendom odjurio na gažu u drugo mjesto, grad, ili čak državu. Nakon što odsviraju koncert za stotine ljudi koji dođu na koncert, usred noći se vraćaju u Zadar, a navečer, Ante nerijetko ode na svirku mijenjajući bubnjara u drugom bendu. Ante je traženi bubnjar. U nedjelju ujutro svira u crkvenom bendu. U ponedjeljak je opet za upravljačem viljuškara, raspoređuje pristiglu robu i materijal po skladištu.
Ante je nositelj kvalitete, što označava kategoriju radnog mjesta i status djelatnika. Dodjeljuje se onim zaposlenicima koji pokažu posebnu motiviranost, interes za rad i unapređenje načina rada
“Glazba mi je kao disanje. Ne mogu bez toga”, kaže Ante Plavčić, Iverpanov skladištar s titulom Iverpanova nositelja kvalitete u Zadru. “U Bibinjama se kaže da dijete prvo propjeva i prosvira, a tek onda prohoda”, kaže Ante o svom glazbenom okruženju.
Truba, bubnjevi pa slava
Ante Plavčić je počeo s glazbom u dobi od devet godina, prvo na trubi, a onda na bubnjevima. Otac mu je svirao u puhačkom orkestru, pa je i Ante prirodno krenuo tim putem. Marin Čović, dirigent u orkestru, u nekoliko ga je mjeseci naučio svirati trubu, tako da je bilo relativno lako naučiti svirati i bubnjeve. Osobito u dobi kada rock uđe u život tinejdžera pa je Ante s nekih sedamnaest godina počeo svirati u jednom zadarskom bendu, a nakon poziva u ‘Banana band’, prateći bend Dražena Zečića, za tim bubnjevima ostaje punih osamnaest godina.
“Glazba je uvijek bila ono glavno. Glazba, to sam ja. Probudim se s glazbom, živim s glazbom, sve što radim ispunim glazbom, uvijek pjevušim. Sve što se pojavilo u životu bilo je uz glazbu”, kaže Ante.
Ante je konstantno na nastupima s bendom, kaže da je prošao tisuće i tisuće kilometara u kombiju
Radišan, živahan, Ante čak i govori kao da je u nekom stalnom ritmu. Kaže da je odmalena naučen raditi, da je radne navike stekao prvo s djedom i ocem, a potom ga je život naučio da ne miruje, stalno se nečim bavi i uvijek nešto radi. Život nas je naveo na to!, govori Ante o okolnostima u kojima su, nakon majčine smrti, njih troje djece, Ante u dobi od devet godina i dvije sestre preuzimali razne kućanske obaveze.
“Sve što su roditelji radili, radio sam i ja. S mamom sam počeo kuhati, čistiti… i to i danas volim”, kaže Plavčić.
Istodobno s brigom o kućanstvu, Ante je konstantno na nastupima s bendom, kaže da je prošao tisuće i tisuće kilometara u kombiju.
Normalno je pomagati
Volja za poslom i učenjem pomogla mu je u svladavanju vožnje viljuškara i pogled na to kako vješto manevrira okretnim strojem između polica s materijalom, pločama od iverala, impresionira svakoga tko baci pogled u skladište.
“Nisam vozio viljuškar prije Iverpana, ovdje sam sve naučio zahvaljujući kolegi koji me dočekao u skladištu i uputio u posao. To je ono što je ovdje normalno, suradnja i pomoć kolega u svakoj situaciji”, kaže Ante o svom dvogodišnjem stažu u Iverpanu, otkako je otvoren centar u Dalmaciji. Viljuškar vozi kao da je najprirodnija stvar na svijetu, ući na malom vozilu između polica i izvesti se s hrpom ploča podignutih s najviše među njima. Uz to ih premješta istom lakoćom kao da vadi knjige pa prije no što zgrabi onu koju traži, mora maknuti desetak iznad nje. I sve vrati na mjesto što, u stvari, znači da zna i raspored ploča na stalažama, za što bi prosječnom čovjeku trebala mapa s preciznim rasporedom. On to ima u glavi. Sigurno i vozi, pleše po nekom ritmu.
“Volim učiti, volim napredovati”, reći će za sebe, a time opisuje svoj životni odnos i prema poslu i glazbi. “Svi smo mladi, više-manje se znamo i izvan posla, jer Zadar nije velika sredina, pa smo se susretali i ranije”, govori o odnosima na poslu, tome da su i na poslu okruženi ljudima s kojima su se i inače susretali i družili u životu.
Iako to ne ističe, Ante je nositelj kvalitete, što označava kategoriju radnog mjesta i status djelatnika. Dodjeljuje se onim zaposlenicima koji pokažu posebnu motiviranost, interes za rad i unapređenje načina rada, a Ante je to pokazao na mjestu koje se vjerojatno najmanje vidi, skladištu, ali o kojem puno toga ovisi u funkcioniranju zadarske poslovnice. Iverpan je uveo tu kategoriju kako bi pokazao djelatnicima da prepoznaje njihovo sudjelovanje u timskom radu, radnoj zajednici, vrednuje činjenicu da i sami prenose znanje na kolege, pritom savršeno poznaju asortiman i u konačnici, poštivanje radnih procedura drže visoko u osobnoj radnoj etici. Time pridonose Iverpanu da bude najbolje savjetodavno mjesto za svoje kupce, nudeći im vrhunsku kvalitetu proizvoda i pouzdanost u poslovanju.
To je najbolji trijumf, vidjeti da si nekome usadio ljubav prema glazbi, da si i ti kotačić nečijeg napretka
Život u kombiju i na odmorištima autoceste
Muzičari nemaju vikende ni praznike, tada nastupaju, stalno su na novim mjestima, u snopu reflektora s jednom idejom – zabaviti i uljepšati večer publici. Kao i svi bendovi, i ovaj ima i život između scene i običnog posla, kada se zezaju u backstageu, na putovanjima gdje u kombiju i na odmorištima pored autoceste uče i razrađuju nove pjesme. “Nerijetko sviramo pjesme koje i nisu dovršene pa ih na nastupima vježbamo i dovršimo”, otkriva Ante početak pjesama koje postanu hitovi. Količina nastupa objašnjava kako su ti nastupi pred publikom ustvari mjesta gdje bend vježba.
Sve zbog jednog dječaka
“Ako uspiješ nekoga podići glazbom, inspirirati ga da svira, voli glazbu, to je onda najveća nagrada”, govori Plavčić, a on potiče Lenija, dječaka iz Istre kojega roditelji vode na sve koncerte ‘Banana banda’. Ante je, očito, uzor dječaku koji je i sam počeo svirati bubnjeve i koji je, kako Ante kaže, puno bolji muzičar no što je on bio kao dječak. Da, Leni nosi čak i frizuru kao Ante.
“To je najbolji trijumf, vidjeti da si nekome usadio ljubav prema glazbi, da si i ti kotačić nečijeg napretka”, govori Ante. Očito su njegovi glazbeni učitelji dobro prenijeli svoj odnos prema glazbi jer ga i Ante prenosi dalje. “U glazbi jednu stvar ne mogu podnijeti – playback“, kaže Plavčić kroz smijeh. “Festivali su grozni jer to mahanje kroz zrak palicama, a da ne udariš po bubnjevima je najgora stvar za mene”, govori i priča kako je izbjegao gostovanje na jednom od festivala jer nije mogao podnijeti da glumi da bubnja, umjesto da stvarno lupa po bubnjevima pa je toga dana radije prihvatio svirku uživo s drugim bendom. “Pjesma nastane iz ritma, ne nastaje ritam iz pjesme, zato moraš razumjeti glazbu, preuzimati ritam”, govori Ante o tome na koji način sluša glazbu. “Meni je gušt svirati sve”, kaže Ante
