Irena Trzun došla je u Iverpan zbog promjene. Našla je prijateljstvo. Sad joj ostaje odjuriti u Veneciju. Deseti puta.
Dogovor za subotnju kavu s Irenom Trzun nikada nije samo dogovor za susret u obližnjem kafiću. Nerijetko će, naizgled bez razloga, sjesti u auto i odjuriti na more, do Opatije, samo radi kave. Potrpat će pritom u auto svoje nećake, partnera i sjuriti se u Zadar, Istru, gotovo bilo gdje.
Putovanja, neprestana strast za novim, za otkrivanjem, za upoznavanjem s drugim mjestima i ljudima su dio nje.
Kad je prije šest godine došla u Iverpan u zapadnom dijelu Zagreba, u Stenjevec, plan je bio naučiti potrebno da bude jedna od trgovkinja. Kako planovi postoje da bi se mijenjali, ovaj je promijenjen jer se dogodilo najbolje, kliknula je s kolegama i htjeli su je zadržati.
Super su svi kolege, pomažu, susretljivi su, uvijek imaju vremena za pomoći nekome, a to je jako bitno kada si negdje novi – kaže Irena.
Iako postoji ona fantastična rečenica da je potraga za cipelama vječna, Irena zna i za mnoštvo drugačijih primjera. Vidjela ih je jer je prije Iverpana provela niz godina u svijetu cipela kao trgovkinja.
– Žene su u stanju satima isprobavati cipele, ali nažalost, to uvijek budu isti ili slični modeli. I onda, kada već donesu odluku, ili izgleda da su donijele odluku, odluče prespavati – govori Irena kroz smijeh o prethodnom poslu. Uglavnom, zasitila ga se i odlučila potražiti nešto novo. Iverpan je uistinu velika promjena u odnosu na prethodni posao, tu je mnoštvo okova, vijaka, usporivača, sve ono što uz nepregledno carstvo iverala i medijapana najrazličitijih boja čini kuhinje iz snova. Ili neki drugi prostor.
– Prijateljstvo je najvrijednije – govori Irena što je pronašla u Iverpanu. Kada bi trebalo predstaviti Iverpan svijetu, Irena bi nasuprot svih iverala, vijaka, ručki, sudopera i svega ostalog – izabrala prijateljstvo. Dočekalo ju je dobro okruženje, tu je našla onaj peti element, ključno što radnu atmosferu i mjesto čini vrijednim dijelom života.
Zbog prirode posla tu je više muškaraca, ali s njima je super raditi – govori dodajući kako je jedini strah koji je imala dolazeći u Iverpan bio baš strah od prihvaćanja u muškom okruženju. Bezrazložno.
Kolege znaju doći i priznati: „koliko smo se prevarili u vama ženama. Mislili smo da se nećete snaći“ – prepričava Irena kroz smijeh. Da, predrasude postoje, zato ih je super razbijati. Vjerovala je da se u Iverpanu prodaju ručkice, sudoperi ali ne nešto jako zahtjevno. Prevarila se.
– Jedna ladica se sastoji od pet dijelova. Treba ih znati sve iskompletirati, ništa se ne smije izostaviti – iznosi primjer dodajući kako je najgore ako prodavač nešto zaboravi pa kupac ne dobije sve što mu je potrebno. I pritom, da ne bude samo to problem, kupac nije iz Zagreba. To je situacija koju nitko ne želi, a Irena se trudi da se nikada i ne dogodi, da svi izađu zadovoljni. – Treba stalno biti skoncentriran i znati što kupcu treba – izgovori i nabroji vodilicu, stranicu, prihvate, leđa i druge stvari, ali pritom i zapamtiti kratke šifre kako bi se određeni dio pronašao.
Marko, mlađi kolega bio joj je mentor. U prvi je tren mislila da neće puno naučiti, ali je ispalo da Marko sve zna, a onda se on iznenađivao njenom ambicijom da nauči sve što može. – Morala sam, tako je lakše raditi – govori Irena kroz smijeh. Kaže da svaki dan nauči nešto novo i da posao čini dodatno zanimljivim komunikacija s kupcima koji dolaze s odličnim idejama, osmišljenim rješenjima i znaju što im sve treba. I tu se vrlo često kroz dobar odnos prema kupcima gradi njihovo zadovoljstvo, pa se nerijetko, zahvaljujući i Ireni osjećaju kao kod kuće.
Pritom kaže i da si sama kod kuće sastavi pojedine dijelove namještaja, jednostavno se ne plaši uzeti odvijač i alat u ruke i nešto sklopiti.
A onda, kada ode s posla, smišlja putovanja. – Malta je zanimljiva, sve je puno crkvi, starih buseva i starih čamaca. Fascinantno – govori o jednom od svojih inozemnih putovanja. Po Hrvatskoj stalno negdje putuje. U Veneciji, u kojoj je bila devet puta, već ima omiljene kafiće, zna gdje pronaći dobra peciva, živopisan, intiman restorančić.
Voli Italiju, Slično je i s Bečom u kojem je bila pet puta. S nećakinjom i nećakom stalno negdje skita svijetom. London ju je oduševio, iako je radi njega odustala od Kanarskih otoka. Naravno, nije ga uspjela obići onako kako je željela, zato mu se mora vratiti, vidjeti koje sve rase žive u njemu i kako utječu na taj veliki grad. Voli sama lunjati, van organiziranih tura, proučavati i istraživati. – Zato se moramo cijepiti, moramo nastaviti – kaže smijući se i planira novo putovanje. Ipak se treba u Veneciji pojaviti jubilarni, deseti puta.
