Centar je otvoren krajem 2019. i samom svojom pojavom u tom dijelu Zadra gdje su smješteni luksuzni saloni i centri izdvojio se dizajnom i ponudom. Obložen je visokotlačnim compact prešanim pločama koje se koriste i za izradu dizajnerskog namještaja, ali i za fasade i razne obloge dizajnerskih interijera i eksterijera. Na prvi je pogled jasno što se nalazi u centru, dizajn i kvaliteta.
Antonio Lonić trebao je biti moreplovac. Potječe iz obitelji moreplovaca, otac i dva strica cijeli su život na brodovima pa je bilo logično da i Antonio nastavi tim putem. Nakon što je završio za pomorskog nautičara proveo je sedam mjeseci na dugoj plovidbi.
– Težak je to posao. Dvadeset nas je na brodu, ali si, ustvari, sam. Ukrcaš se i nema tvog društva, nema prijatelja i to traje mjesecima. Osobito u ono vrijeme kada nije bilo pametnih telefona i interneta. Samo more. A ponekad ne vidiš pramac koji je udaljen više od sto metara – opisuje Antonio kako opasno izgledaju velike nevere na otvorenom, čak i kad si na velikom brodu, one u kojima se more prevaljuje preko broda, ma koliko velik bio. Tada samoća i odvojenost od prijatelja zasigurno bole više, osobito kada imaš 18 godina i od života očekuješ nešto drugo. Svojedobno je bio u klapi, bili su ambiciozni, imali i profesora pjevanja koji je trebao raditi s njima, ali raspali su se jer su na probe dolazili u različito vrijeme, spomene kompliciranost života kroz smijeh.
Za sreću je potrebna brodica od sedam metara i mali motor. Ništa više – opisuje Antonio Lonić, voditelj Iverpanova centra u Zadru, što rade ljudi kada se otisnu barkama na more. Pune se srećom. Njegovu čine obitelj, u kojoj je glavni junak nogometaš iz prvog razreda, i more. Za obitelj i ljude s kojima radi kaže da su bliski, po cijele su dane zajedno, u zadacima i uspješnim rezultatima.
– Guštam kada ujutro dođem na posao, veselim se novim izazovima – kaže Antonio o sasvim drugačijem životu, onom u kojem je čvrsto na kopnu, nedaleko od svog doma, u stalnom kontaktu s kupcima koji dolaze u ovaj centar s područja koje se proteže od Like, cijelim srednjim i južnim Jadranom do Dubrovnika.
– Mi funkcioniramo kao obitelj. Znamo kada je čijem djetetu rođendan, kakvi su u školi, što se događa u čijem životu i tu samo da pomažemo kad treba, ali i da se veselimo. Sve dijelimo – kaže Antonio o atmosferi za koju vjeruje da je dio recepta kako stvoriti sretnu tvrtku. – Najbitnija je zainteresiranost, spremnost ljudi da uče i napreduju u Iverpanu – govori Lonić o 15 djelatnika koliko ih zasad vodi u novom centru u Zadru.
– Jedan od djelatnika je dvadeset godina radio kao ozbiljan muzičar. To mu je bila velika referenca i kvaliteta jer kada toliko dugo radiš u nekom sastavu, odlaziš na probe, putovanja i nastupaš, onda si, znači, spreman uložiti i ozbiljan trud u svoj posao, odgovoran si – kaže o ljudima koje je okupio.
– Ponekad se dogodi da moramo raditi više, neplanirano, kao kada se prije nekoliko dana pojavio kupac s Plitvičkih jezera pa je trebalo ostati dulje da bi mu se materijal ispilio na dimenzije koje mu trebaju, ali svima je to u redu jer znaju da na isti način mogu očekivati razumijevanje i pomoć Iverpana – spomene Antonio govoreći o tome kako se u Zadru pretovaruju kamioni robom iz Zagreba i Sv. Ivana Zeline koja dolazi dva puta tjedno, da bi dan kasnije iz Zadra nastavila put prema Splitu ili dalje, do Dubrovnika. Na poslu je od jutra, kući odlazi negdje oko 18 sati. Korona i izolacija su mu donijele novu naviku, svaku večer sa suprugom pješači, prođu oko sedam, osam kilometara i to je sada dio života. Jako cijeni potporu obitelji koja razumije njegovu posvećenost poslu. Pomalo ih nagovara da mu se pridruže kada isplovi brodicom prema otocima.
– Najčešće idem s prijateljem, ne vidimo se po nekoliko tjedana i onda iskoristimo vikend pa ga provedemo na moru. Dođemo do neke uvale, iskrcamo se na otok, beremo šparoge i pecamo ili parangalom lovimo ribu. To opušta, hrani čovjeka, uđe u njega i onda, kad ne odeš na more, nisi svoj, nisi ispunjen – ispriča objašnjavajući kako ni svaki ulov nije ulov. Male ribe i hobotnice vraća u more jer se to tako radi, lovi se s mjerom i pušta da se morski svijet razvija uz što manji utjecaj čovjeka. Kako spomenuti gofa, zubaca ili drugu ribu, a opisivati neku malu ribu? Uostalom, svrha ribarenja nije u ribi koja se izvuče na brod, nego u zadovoljstvu i miru koji se ponesu na kopno. Nekako ispada da je uspio spojiti sva zadovoljstva. Odlazeći iz centra krajem dana, dovoljno je da baci pogled na zgradu i vidjet će more iza njega. A to je jako dobra slika.