Iverpanovo skladište u Sv. Ivanu Zelini je sjecište raznih događaja i aktivnosti kako bi se u jednom danu, tijekom šesnaest sati, prepilili kilometri ploča od iverala, medijapana i drugih materijala koji uljepšavaju brojne domove. To znači dobro se snalaziti uz zvrndanje električnih viljuškara dok jure skladištem natovareni pločama, cvilež pila koje ih režu na odgovarajuće veličine i brundanje kamiona dok čekaju utovar i istovar. Goran je jedan od ukupno 40 djelatnika koliko ih radi u tom Iverpanovu centru.
Dobar dan počinje pogledom na motor, Suzuki GSXR. Onda sve štima – ispriča Goran Krajačić, skladištar u Svetom Ivanu Zelini dok pogledom prelazi po nepreglednom nizu ploča smještenih na visokim policama skladišta. Njegov je posao učiniti sve „da pile imaju što piliti“.
– Imamo četiri pile koje u prosjeku, tijekom jedne smjene, ispile 50 ploča po pili. To je cca 400 ploča u danu. Svaka ploča je površine 5,8 kvadrata, a radimo u dvije smjene, dan za danom – govori Krajačić o samo dijelu poslova koji se odvijaju u tom centru. Zato i kaže da je njegov posao osigurati da „pile imaju što piliti“ jer se ploče iz skladišta moraju dostaviti do pila. Smještene na ogromnim policama, premješta ih robotizirani uređaj i dostavlja skladištarima koji ih potom električnim viljuškarima razvoze po skladištu i pogonu. Da, to je high-tech skladište u kojem se sve odvija nevjerojatnom lakoćom, gdje gomile ploča u tren oka nestaju ili pune ogromne police zahvaljujući suvremenim, bešumnim strojevima. Da bi sve funkcioniralo bez zastoja potrebno je biti dobro organizirana osoba. Goran je pouzdan, vrijedan, staložen lik za kojega se govori da sjajno odrađuje svaki posao.
On je pak škrt na riječima, njemu je svaki zadatak prirodan, kao da se nikada ne pojavljuju problemi. Nakon što se ispile na odgovarajuće veličine, ploče se kamionima prevoze do drugih centara u Hrvatskoj – Varaždin, Zadar, Žitnjak i Stenjevec u Zagrebu, Slavonski Brod. Redovita opskrba centara – a Iverpan je velika tvrtka, prisutan u gotovo svakom domaćinstvu – zahtijeva cjelodnevni rad pa je posao organiziran u dvije smjene. Prilično je važno i puniti elektromotore viljuškara noću, kad skladište miruje. – Oh, da. Najvažnije je sjetiti se priključiti viljuškare na struju – potvrđuje Goran kroz smijeh, zamišljajući kako bi izgledao jutarnji susret s nepokretnim viljuškarima. Govoreći o okruženju, istakne kako su dobra ekipa koja se druži, zajedno proslavlja rođendane, dijeli zajednički život.
Kada je prije tri godine otvoren novi centar u Sv. Ivanu Zelini, Goran je promijenio lokaciju radnog mjesta. Do tada je petnaest godina radio u centru na Žitnjaku, svakodnevno putujući 35 kilometara, a onda je došao u centar udaljen 15 kilometara od njegove kuće.
– Zahvaljujući autocesti ni Žitnjak nije bio daleko – kaže Goran. Često se smije, otvoren je, pristupačan, ostavlja dojam čovjeka koji će uvijek pomoći, onaj na kojega se može računati. Očito je timski čovjek koji ne ostavlja ekipu. Ima to smisla, otac je dvoje djece, sina koji radi u Njemačkoj i 21-godišnje kćeri, studentice. Oni su Goranov svijet. I u najžešćem zatvaranju, usred lockdowna smo radili, čak je bilo toliko posla da smo morali prekovremeno ostajati u pogonu kako bi zadovoljili sve narudžbe – opisuje Goran i dodaje – Ljudi su valjda tijekom rada od kuće odlučili uređivati stanove, a možda su i odlučili učiti – nasmije se. Iako tokar po struci, našao se i u ovoj branši.
Motor mu je hobi i zadovoljstvo izvan posla. Davno je počeo voziti, ali strast prema motorima ne nestaje. Sportski motori su zahtjevni za vožnju, vozač je stalno nagnut i spreman pojuriti. Ili pak, lagano kruzati. Tako Goran ode i na vožnju do mora ili nekog drugog odredišta, nebitno – jer cilj putovanja je uvijek samo putovanje, a ne adresa na koju se stiže. Za to je bitno da dan dobro počne, pogledom na Suzuki. I viljuškarom napunjenih baterija.
