Jelena Molnar Šafarić biciklira, penje se po stijenama, igra košarku i pleše na koncertima elektronike. Zabavlja se slikanjem akvarela, a na poslu kantira
Ako ostanem predugo, ostat ću zauvijek – pomislila je Jelena Molnar Šafarić i napisala mail Iverpanu predloživši im da je zaposle. Za web dizajnericu bi izbor drvne industrije mogao djelovati kao neobična odluka, no ne i za Jelenu.
“Tu mogu nešto naučiti, djeluje zanimljivo”, bila je misao koja ju je navela da pošalje svoj životopis u Iverpan. “Idem kud me život odnese”, spomene svoj odnos prema životu, i prepusti da se pojave zanimljive stvari. Jelena je dinamična osoba, određuje je raznolikost interesa i nepresušna znatiželja. Tako je izabrala web dizajn kao odrednicu svog obrazovanja, iako se bolje osjeća kad radi s akrilnim bojama.
Jako je zanimljivo, raznoliko. Ne bih mogla raditi nešto monotono, repetitivno. Ovdje ima puno toga novog, drugačijeg od onoga što sam radila prethodni dan ili prethodni sat
Jelena crta, to je jedan od njenih načina izražavanja. Za to je potreban specifičan afinitet prema minucioznom radu, preciznost i sposobnost artikuliranja emocija u crtež. Zato joj likovno izražavanje nije nikada bila profesija nego dio osobnosti koji je njegovala za sebe. Crta anđele, to je posljednje što je radila. Nimalo u skladu s ovime, a kamoli s poslom na velikoj kompjutoriziranoj obiteljskoj farmi, što je bila pozicija s koje je poslala mail, radi kao kantirka u Iverpanovu centru u Varaždinu, postavlja ABS trake na rubove ploča.
“Jako je zanimljivo, raznoliko. Ne bih mogla raditi nešto monotono, repetitivno. Ovdje ima puno toga novog, drugačijeg od onoga što sam radila prethodni dan ili prethodni sat”, govori Jelena opisujući kako drugačije mjere pločastih materijala znače i potpuno drugačije proizvode, namještaj koji stolari sastavljaju. S osmjehom se sjeća svog dolaska i testiranja u Iverpanu prije tri godine, u društvu djevojke koja danas radi kao skladištarka. To je razbilo bojazan da će biti jedina žena u proizvodnom dijelu, a kad je počela raditi shvatila je da je upala u odličnu, zabavnu ekipa koja si pomaže i međusobno podržava. Točno ono što je htjela.
S osmjehom se sjeća svog dolaska i testiranja u Iverpanu prije tri godine, u društvu djevojke koja danas radi kao skladištarka. To je razbilo bojazan da će biti jedina žena u proizvodnom dijelu
“Ovo je posao za dinamičnu osobu”, govori o svom radnom mjestu i spomene da radi na suvremenom, digitaliziranom stroju, u skladu s modernim tehnologijama i poslovanjem. Ekipa na poslu joj je bitna, želi raditi u dobrom okruženju i ugodnoj atmosferi, a tako si, uostalom, i slaže život. Sviđa joj se kad ju zatekne tišina na nekom izgubljenom potočiću kojega otkrije tijekom kampiranja, čime se bavi posljednjih nekoliko godina. Voli odmak od gradske užurbanosti.
“Uh, to je to”, kaže, opisujući užitak trenutka kada je u prirodi, iznad nekog potočića i osluškuje samo zvukove prirode, ptice, lelujanje grana. S društvom obilazi razne planine i šume i bude jedina koja u svom ruksaku nosi pribor za prvu pomoć, iako se neće hvaliti vještinom spašavanja života. Zna sastaviti šator, ali će za vatru u prirodi ipak upotrijebiti iskru iz nečijeg upaljača, a ne pokušavati je izvući kresanjem kamena. Smije se kada govori o kampiranju na Papuku, Mrežnici i drugim mjestima pokazujući oduševljenje prirodom. Jelena se voli osjetiti dijelom prirode i vjerojatno su zato opisi trenutaka uživanja povezani s akcijom.
Jelena sve o čemu priča, pripovijeda anegdotalno. To je njena priroda. Na boks je krenula nakon sna u kojem se pitala zna li se tući, a danas ju trenerica nagovara da se ozbiljnije posveti tom sportu. Sedam godina je, čak i profesionalno, trenirala košarku, nosila broj 11 na dresu. I sada joj nedostaju bacanja i skokovi na koš. Nakon toga je počela trenirati penjanje po zidu. “Fascinira me sloboda koju osjetiš penjanjem, činiš se jačim”, govori o osobnoj nagradi koju dobije na teškom treningu. Rekreativno biciklira, to joj se čini odličnim načinom ispucavanja energije.
U svemu tome, Jelena Molnar Šafarić je, iako u brojnim aktivnostima, ustvari, obiteljski tip. Logično za nekoga tko je odrastao okružen s tri sestre i četiri brata. “Naravno da su roditelji morali napraviti farmu”, govori i usputno spomene kako je riječ o samoodrživoj farmi na kojoj se uzgaja hrana za oko 150 grla koliko ih imaju. Na farmi je imala sigurnu budućnost, dobar posao, ali ju je kopkalo da bi, zbog emocija i složenosti posla, mogla ostati zaglavljena.
Zna sve o vođenju farme, a one su danas posebno zahtjevne, iako kompjutori određuju koja krava ide na mužnju i sve odrade roboti – usmjere kravu, dovedu je do stroja, i kada je krava pomuzena, stroj je očisti i vrati među ostale. To je dio svakodnevnice na farmi. Do onog trenutka kada se na kalendaru pojavi datum koji podsjeća da se treba spakirati i otići na glazbeni festival, Forestland ili ‘malu Ultru’ kako se naziva okupljanje više od deset tisuća partijanera u Brezju. A s elektronikom zabava ne završava, ritam ostaje u tijelu do sljedećeg festivala.
