“Važno je prenositi znanje i pomagati kolegama i kupcima, tada smo najuspješniji”, kaže Zvonimir Lovrek, voditelj odjela okova na Stenjevcu.
Ako je netko vidio kako Iverpan raste i razvija se, onda je to Zvonimir Lovrek. On zna i ono što se ne vidi na žutim fotografijama iz 1998. godine, kad je došao u Iverpan.
“Bili smo tek mali dućan u kontejneru. Dijelili smo prostor s konkurencijom u predionici ‘Zagreb’. Oni su imali iveral, a mi okove”, govori Zvonimir nabrajajući ondašnje zaposlenike. On je bio šesti, računajući vlasnike, Vladu i Šteficu Findri, uz koje je radio i njihov šogor Željko za kojega kaže da ga je naučio što je tada trebao znati, te su uz njih radili jedna kolegica i kolega.
Stari stolari znaju biti zbunjeni novim načinom poslovanja i asortimanom kojim raspolažemo, pa kada se pojavim u dućanu, uvijek me netko zgrabi očekujući da ću ja najbolje riješiti njihovu narudžbu, iako će jednako napraviti svaki naš djelatnik
“Godinu dana kasnije smo otvorili centar Žitnjak, tamo smo se proširili”, kaže Zvonimir dodajući da je atmosfera bila takva da je vlasnike Iverpana doživljavao gotovo kao roditelje.
“Bili smo stvarno obitelj, sve je bilo zajedničko, ideja i planovi su nam svima bila važni”, opisuje Zvonimir. Njegovo zadovoljstvo u Iverpanu umnogome proizlazi iz pažnje prema djelatnicima, odnosa za koji kaže da je ostao nepromijenjen otkad je tvrtka bila mala, i da su svi zaposleni znali da su važni tvrtki.
“Nikada se nije dogodilo da bi vlasnik došao, a da me nije potražio i pozdravio!”, kaže Zvonimir. Prvi posao mu je bio u dućanu, i nakon što je u tvrtku došao veliki kombi, a Zvonimir položio odgovarajuću kategoriju, počela su putovanja.
“Italija, Njemačka, Austrija, Mađarska…”, nabraja zemlje u kojima su bili dobavljači s kojima je Iverpan surađivao, a Zvonimir ih obilazio preuzimajući robu.
“U Sloveniji sam bio jednom tjedno, proputovao sam cijelu Italiju, Austriju, Njemačku. Kada nisam putovao, bio sam u dućanu”, govori Lovrek o prvih sedam godina u Iverpanu. Tada je Iverpan kupio skladište u Goričici, a do tada je sva roba odlagana u dvije velike garaže. Nove ljude je trebalo obučavati za posao, tada se uvode računala u poslovanje, a trebalo je uspostaviti skladište te je Zvonimir tri i pol godine radio u Goričici. Nakon toga dolazi u Stenjevac.
Bitno je njegovati kulturu odnosa, i s kupcima, i međusobno. Tada je posao zabavan i zanimljiv, onda je sve puno lakše raditi
“Radio sam sve poslove osim iverala, a posljednjih desetak godina sam na okovima”, kaže Lovrek. Voditelj je odjela okova, zadužen za organizaciju posla. To znači brinuti da petero ljudi koje vodi obave sve vezano uz narudžbe, osigura i provede razne kontrole.
“Tjedan je uvijek prekratak za najmanje jedan dan”, kaže kroz smijeh. Dan mu uvijek prerano završi.
Iverpan je tvrtka čiji je život dinamičan, poslovi i proizvodi se stalno dopunjuju i mijenjaju, zaposlenici dolaze i odlaze jer je drvna industrija jedna od onih kojoj nedostaju djelatnici.
“Stari stolari znaju biti zbunjeni novim načinom poslovanja i asortimanom kojim raspolažemo, pa kada se pojavim u dućanu, uvijek me netko zgrabi očekujući da ću ja najbolje riješiti njihovu narudžbu, iako će jednako napraviti svaki naš djelatnik”, kaže Zvonimir opisujući kako se vjerne mušterije vežu uz tvrtku znajući da će uvijek naći ono što im je potrebno i da će sve biti isporučeno na vrijeme. A to bude izuzetno važno pri svakoj narudžbi.
“Drago mi je kada nekome pomognem, to je ono što puni baterije”, govori Lovrek i ispriča kako mu se čini da se životni i radni ritam ubrzao, majstori su pod stalnim pritiscima zbog zahtjeva arhitekata i kupaca.
“Vjerojatno 90 posto asortimana okova znam napamet”, ilustrira poznavanje robe. Voli kada se pojavi netko nov tko je voljan učiti, kada može prenijeti znanje drugima. Kaže da je bitno snaći se, jer ako i postoji nešto što djelatnik još nije svladao, to može naći u katalozima, ali i za snalaženje treba puno učenja i interesa.
“Najuspješniji smo kada si pomažemo”, kaže Zvonimir. Kada se otvarao centar u Zadru, Zvonimir je otišao u Zadar i učio nove kolege, uvodio ih u posao. Isti ga zadatak vjerojatno čeka pri otvaranju centra u Rijeci. Zvonimir često proučava upotrebu okova na stranicama dobavljača i YouTube kanalima pa nerijetko prije nego odu na edukacije, koje organizira Arnel Gorinjac, ako je riječ o sudoperima, ili Kruno Ciković o okovima, on sve prouči.
“Stolari žele da imamo dovoljno robe, da ne moraju puno čekati i to je vrlo važno osigurati”, govori Lovrek i uspoređuje to sa situacijom u sličnim tvrtkama u inozemstvu, primjerice sa Švicarskom gdje su nedavno bili na edukaciji i iznenadili se kako je tamo sve ležernije pa i kupci dolaze bez pritiska. Učili su o glodalicama i spojnim elementima švicarske tvrtke, obišli Basel i Zurich.
“Potrebno je objasniti stolarima što mogu očekivati kada im se nude pojedini okovi”, govori. Kaže da je bitno razumjeti potrebe kupaca i učiniti sve da ne napuste dućan nezadovoljni, čak i kada traže proizvod koji ne postoji u Iverpanu jer je, recimo, riječ o posebnom okovu koji ekskluzivno nude pojedini proizvođači.
“Bitno je njegovati kulturu odnosa, i s kupcima, i međusobno. Tada je posao zabavan i zanimljiv, onda je sve puno lakše raditi”, kaže Lovrek.
