– Maks je bio na Njuškalu. Trebao je dom – opisuje Petar Kupi kako mu je prvi pas ušao u život. – Pas ti pruža bezuvjetnu ljubav. Pas je iskren, veseo, neiskvaren. Pas je mjerilo dobrote. Ne znam jesam li upoznao čovjeka koji je toliko dobar kao pas. Ništa ne traži, a sve daje – govori Iverpanov djelatnik u odjelu podrške prodaje. Njegov je posao obrada mailova za veleprodajne kupce, što je podrška komercijalnom odjelu. – Komercijala obilazi kupce na terenu, potpisuje ugovore, održava kontakte s veleprodajnim kupcima, a obrada mailova je podrška tom poslu – opisuje svoj položaj u Iverpanu.
Kupi ima dva psa, mješanca Maksa i Franca, francuskog buldoga. – Htjeli smo psa, ali tada nismo imali novaca za francuskog buldoga. A onda sam jednog dana pitao djevojku: Idemo? U Rijeku, tamo je Maks – govori kako joj je pokazao fotografiju mješanca belgijskog ovčara zbog kojega su sjeli u automobil i zaputili se do Rijeke. Vlasnik ga je htio udomiti jer je odlazio raditi izvan Hrvatske i Maksu je trebao dom u kojem će ga voljeti. Petar i njegova djevojka, današnja supruga, ponudili su mu da dijele njihov životni prostor, stan od 27 kvadrata u kojem su tada živjeli. Svi su stali, naravno. Godinu dana kasnije pojavio se i Franc.
Pas daje bezuvjetnu ljubav – kaže Petar Kupi u čijem su životu Maks, mješanac koji je trebao dom, i Franc, francuski buldog. Petrov posao je obrada mailova za veleprodajne kupce. Oduvijek je znao da će biti stolar. Voli taj osjećaj najvećeg ponosa kada izradi neki dio namještaja, vidi rezultat svoga rada.
– Oduvijek sam htio biti stolar. Drugi su dečki htjeli biti svašta, ja sam znao da želim biti stolar – govori o tome kako se našao u drvnoj industriji. Sviđa mu se mogućnost da sam nešto napravi, vidi rezultat svoga rada kad završi. – To je čisti ponos – opisuje osjećaj koji ga obuzme kada nakon nekoliko dana intenzivnog mjerenja, crtanja, piljenja i sastavljanja dijelova, svojim rukama izradi dio namještaja. Otac mu je volio raditi s drvom pa je Kupi imao uvjete upustiti se u taj posao i prvo što je napravio bio je stol za dnevni boravak.
– Smije se pogriješiti s drvom – kaže kroz smijeh i onda doda – ako je ispalo više. Nemoguće je popraviti ako je nešto previše odrezano, tada se cijeli projekt zezne – govori. Objašnjava kako je određene greške lakše prikriti ako se radi od masivnog drva, tada ploča kuhinjskog ili radnog stola može, primjerice, biti tanja, ali to se s iveralom ne može izvesti. Zato je vjerojatno zadovoljstvo veće jer zahtijeva veću koncentraciju i predanost.
A Petar Kupi voli izazove i natjecanja. Godinama je vrlo ozbiljno trenirao savate boks, vještinu u kojoj se u mečevima koriste ruke i noge. Treninzi su bili naporni i zahtjevni, zato je za uspjeh trebalo imati snažnu volju, puno prije nego što se susretne sa suparnikom u ringu. Prije toga se okušao u rukometu, nogometu, ali u momčadskim sportovima uspjeh ovisi o spremnosti drugih, dok u sportu kao što je boks, sve ovisi o vlastitoj motivaciji.
– Volim pobjeđivati, volim biti najbolji. U svemu, u sportu, sa psom, uvijek. Ako imam psa, onda ću mu se maksimalno posvetiti, naučiti ga svemu i na kraju dobiti najboljeg psa – opisuje svoje motive. Njegovi su psi i lijeni i rado će zaspati pod nogama, mirno čekati dok je on u kafiću s društvom i jednako zainteresirano nakon toga otići na šetnju, igru loptom.
– Psihologija je uvijek važna. Neki ljudi kažu da imaju bedastog psa. Nemoguće. Ustvari, ne znaju objasniti psu što žele od njega. Naravno da pas neće samo tako doći na poziv, ako za to ne dobije nagradu. Pas neće stalno trčati za lopticom, ako pritom ne dobiva neku nagradu. Tako je i s mnogim drugim stvarima – govori o tome kako stvoriti dobrog, socijaliziranog psa koji se u svakoj situaciji ponaša prikladno.
Boks je napustio, danas je posvećen tenisu. Supruga i on su zajedno to izabrali, lako im je uskladiti rasporede. Sviđa mu se što je riječ o sportu koji zahtijeva puno više od fizičke spremnosti i vještine. – Moraš biti jak u glavi. Nedavno sam vodio 4:0, mislio sam da imam meč i počeo igrati na sigurno, razmišljajući o pobjedi. Na kraju sam izgubio 4:6 – smije se dok opisuje kako je sam kriv za gubitak. Uvijek sve dočekuje s osmijehom, zato valjda i djeluje kao da ne postoji nešto što ne uspijeva svladati u životu.
