Mario Rihtarić, voditelj Iverpanova centra u Sv. Ivanu Zelini, djelatnike smatra ključnim za poslovne rezultate i zato kaže da su „nedjeljiv organizam“
Postoje ljudi koji su prirodni lideri. Mario Rihtarić, voditelj centra u Sv. Ivanu Zelini, jedan je od takvih. Kad govori o svom poslu, govori o ljudima.
Ako ne ostaviš znanje iza sebe, onda nisi ništa napravio – kaže kroz smijeh. Uvijek se smije kada govori. To je njegov način.
U Iverpan je došao prije deset godina iz druge tvrtke iz iste branše. Do 2018. bio je voditelj proizvodnje na Žitnjaku, a izgradnjom centra prelazi na novu adresu i novi zadatak. Krenuo je ispočetka.
Bio sam u situaciji da imam novi centar i nove ljude, neke je trebalo obučiti za rad na stroju, naučiti ih radnim navikama, a sve kako bi ovo bilo glavno mjesto Iverpanove proizvodnje – govori ovaj voditelj centralne proizvodnje o počecima na novoj lokaciji, u Sv. Ivanu Zelini gdje je danas preko 70 posto proizvodnje Iverpana.
Uvijek se osjeća pritisak planova i očekivanja, stalno smo u nekom poslovnom natjecanju s konkurencijom. Inovacije su stalne, nužno je imati nove strojeve jer ako se malo posustane, konkurencija ode dalje – plastično prikazuje što znači biti u vrhu.
Jedna od stvari koje radi s djelatnicima jest i da ih redovito okuplja, održi kratki sastanak, pazi na kontakte s njima, a ujedno tako riješe neke stvari. – Tu osjete da imaju nekoga iza sebe, ne samo mene, nego i cijeli Iverpan. Malo se oslobode, postanu kreativniji, a i svi bolje radimo. Ljudima je to bitno – opisuje odnose koji se grade.
Pristup je najvažniji u susretu s novim ljudima. Novi djelatnici očekuju da dolaze u sustav gdje je izgrađena vertikala, žele vidjeti da rade s dobrim i kvalitetnim kolegama, žele osjetiti da se o njima vodi računa, da postoji netko tko vodi brigu o njima. Treba ih podržavati, tada stječu samopouzdanje, krenu u dobrom smjeru – kaže Mario.
Dobar smo tim, uigrali smo se. Sve poteškoće zajedno prebrodimo – govori Rihtarić. Iverpan i obaveze posla su primarne, ali jednako su važni i odnosi među ljudima. – Kao osobe smo svi isti, bez obzira na to što radimo – kaže i dodaje kako se kroz dobru komunikaciju i odnose s djelatnicima pojavi i niz inovacija te dobrih rješenja koja unapređuju proizvodnju.
Čovjek nije dobar voditelj, direktor ili bilo kakav menadžer ako ne ostavi nešto iza sebe, a najbolje je ostaviti znanje. Jer znanje je osobno, ne treba ga ljubomorno čuvati nego ga treba dati i drugima. To pokušavam i sa svima u Iverpanu, osobito voditeljima smjena – opisuje svoju poslovnu filozofiju dodajući da uči i rado prihvaća tuđa mišljenja. Ispada da je vrlo slična kao i kod onih koji su napravili globalna poslovna carstva.
Njegov puzzle ima milijun dijelova, od djelatnika, vođenja proizvodnje, skladišta, izgradnje novog skladišta, ulazaka i otpreme robe, rangiranja djelatnika, sređivanja brojne dokumentacije. Ne sjedi u zasebnom uredu, ima svoj radni stol, kao i Zlatko Nenadić, voditelj održavanja Iverpana, koji mu je blizak suradnik.
Jednostavno, novi su procesi zahtijevali nove ljude, povećanje broja djelatnika i naravno da je posljedica značila štednju u prostoru. Uostalom, posao stalno nosi sa sobom kući. Nerijetko mu zvoni mobitel u večernjim satima, a počinje puno prije formalnog radnog vremena. Na posao često dolazi i u 6 ujutro, a ostane do 17 sati.
Vjerojatno je svima tako, ne samo u Iverpanu. Teško je sve postaviti isključivo u okvire radnog vremena jer se treba nositi s izazovima, a biti voditelj centra odgovoran je posao jer ovaj centar nije važan samo meni, nego i Iverpanu i svima koji rade ovdje. Mi smo jedan organizam, neodvojivo smo povezani – kaže, iako to znači da trpi osobni život. Ali, tako ispadne i zato ne zaboravi spomenuti kako ima sreću što ga obitelj razumije.
Ovo je više život nego posao – zaokruži ovaj dio priče, iako je svjestan da svijet neće propasti ako nešto ne uspije. – Ali neće biti napravljeno – doda svoj motiv. Da, naravno da je i nogomet bio važan dio njegova života. Još nije odustao.
